Brano Koćalo Blog

Voltaire

sparkystreet — Mon, 23 Jan 2012 08:13:53 +0000

Da biste uspjeli u ovom svijetu, nije dovoljno da budete glupi: morate imati i lijepe manire.

Voltaire

American Wars

sparkystreet — Fri, 20 Jan 2012 15:00:21 +0000

Rat je Božiji način da Amerikanci nauče geografiju.

Ambrose Bierce

Noć

sparkystreet — Mon, 16 Jan 2012 11:30:23 +0000

Noć u Nikšiću

Zalazi Sunce u ovom gradu

sparkystreet — Mon, 16 Jan 2012 11:27:34 +0000

Dan na zalasku u Nikšiću

The Wind And the Dove…

sparkystreet — Mon, 16 May 2011 15:27:41 +0000

Somewhere between the wind and the dove
Lies all I sought in you
And when the wind just dies, when the wind just dies
And the dove won’t rise
From your window sill

Well I cannot tell you
Which way it would be
If it was this way too
For the wind and the dove
For the wind and the dove

And I am a child of linger on
I peer through the window gone
I am a child of linger on
I peer through the window gone

Somewhere between the wind and the dove
Lies all I lost in you
And when the wind just dies, when the wind just dies
And the dove won’t rise
From your window sill

Well I cannot tell you
Which way it would be
If it was not this way too
For the wind and the dove
For the wind and the dove

And I am a child of linger on
I peer through the window gone
I am a child of linger on
I peer through the window gone

Olujni ponedjeljak (Stormy Monday,1988.)

sparkystreet — Wed, 22 Dec 2010 20:18:58 +0000

Scenario i režija: Mike Figgis
Melanie Griffith, Tommy Lee Jones, Sting, Sean Bean
Žanr: triler
Zemlja: Velika Britanija

Mike Figgis je danas, rečeno “omiljenom” sintagmom filmskih teoretičara – apartna pojava u svijetu filmske umjetnosti. To znači da on pripada onom vrlo malom broju filmskih autora koji su uspješno prošli holivudskom močvarom, pored svih scili i haribdi, a pri tom zadržali svoj umjetnički integritet; da se kao autor nalazi među onim sineastima koji su uspjeli da – uprkos trendovima i komercijalnoj logici – izađu iz te močvare, upravo da bi nastavili da prave svoje filmove. Zato je i snimio relativno malo do sada: nekih 15-ak dugometražnih filmova. Nakon njegovog najpoznatijeg filma, Leaving Las Vegas, iz 1995. (nagrađen Oscarom) praktično je napustio Holivud i snimao gotovo isključivo autorske filmove. Ovaj multitalentovani Britanac karijeru je započeo kao muzičar (između ostalog, svirao je klavijarure u Bryan Ferry Group), a prvi cjelovečernji film, Stormy Monday, snimio je 1988. godine. Nakon toga, odlazi u Holivud i snima nekoliko komercijalno prilično uspješnih filmova, pri tom u dobroj mjeri zadržavajući svoj osoben autorski stil. Mnogi tvrde da je najzaslužniji za “oživljavanje” karijere Richarda Gerea (koji igra u dva Figgisova filma, Internal Affairs i, naročito uspješno, u Mr. Jones). Posljednjih desetak godina Figgis je više koncentrisan na saradnju sa mlađim kolegama, studentima režije, nego na realizaciju sopstvenih projekata.

Stormy Monday, žanrovski, jeste triler. Stilski, ovaj film bi se mogao okarakterisati kao pravi “jazz filmskih slika”. Sve one zakonitosti jazz muziciranja, improvizacije, varijacije na temu… kao da je Figgis prenio na svoj prvi film. Ovo je kaleidoskop slika, ukomponovan u oniričku atmosferu koju upotpunjava muzika. Pri tom, nema odstupanja od osnovnih zakona pričanja filmske priče. Zaplet je klasičan, “trilerovski”: Brendan prihvata posao kod Finneyja, vlasnika noćnog kluba na sjeveru Engleske, u Njukaslu. Ali Finney je prinuđen da proda klub, i Brendan shvata da je uvučen u neočekivane probleme. Uskoro Finneyjev suparnik Cosmo dolazi iz Amerike, a Brendan se zaljubljuje u Kate, djevojku iz Cosmove poslovne pratnje… Ljubav i smrt, dva nezaobilazna elementa trilera, ovdje imaju i političku dimenziju. Film je snimljen krajem 80-ih godina prošlog vijeka, pred sam pad “gvozdene zavjese”, što je bitan podatak da bi se razumjele određene reference u filmu. Tako ekipa poljskih jazz muzičara – sa druge strane “zavjese”, dakle – dolazi u Njukasl, kako bi imali nastup. Povod: američko-britanski poslovni skup, na oficijalnom nivou. Poljski jazz muzičari treba da sviraju na poslovnoj večeri, pred svijetom koji baš i ne mari za jazz muziku! Paralelno, Brendan, stanovnik Njukasla, očajnički pokušava da pronađe posao. Sudbina ga slučajno upoznaje sa Kate, Amerikankom koja živi u istom gradu, radeći kao konobarica i “poslovna pratnja”. Njihove obične životne priče, protkane duhom jednog vremena i jedne “urbane civilizacije”, obilježene distinktivno tom “usamljenošću čovjeka dvadesetog vijeka”(Picasso), odvode ih na kraju u bizarni splet okolnosti koji će imati tragičan finiš.
Sam naslov, Stormy Monday (poznati blues klasik, ovdje u izvedbi B.B Kinga), komplementaran je sa Figgisovim režiserskim prosedeom, na način da on potpuno “grabi” tu slobodu koju mu omogućava imaginacija jednog muzičkog djela i da to dalje transponuje, sasvim uspješno, i u svoj filmski izraz. I u većini narednih filmova, Figgis će, uglavnom, ostati dosljedan ovakvom konceptu, ponekad idući u ekstreman eksperiment (kao u filmu Timecode), a ponekad uspijevajući da, mozaički, sklopi rastrzane autobiografske elemente u potpuno funkcionalnu poetsku cjelinu (kao u The Loss of Sexual Innocence). Sa Stormy Monday, ispričao nam je, onako jazzerski, jednu od svojih najljepših filmskih priča…
Brano Koćalo

MANČESTERSKI SUICID

sparkystreet — Fri, 10 Dec 2010 22:15:55 +0000

Recenzija knjige datira od prije 10-ak godina

Knjige posvećene rock & roll kulturi, kao i knjige o cjelokupnoj pop kulturi, izuzetno su rijetke na ovim prostorima. Uz novosadske »Svetove«, jedna od rijetkih izdavačkih kuća koja se bavi ovakvim izdanjima na ovim prostorima je i niška »Gradina«. Ovaj izdavač već je čitavu deceniju na tragu proučavanja i »otkrivanja« čitaocima ove najznačajnije kulturne epohe dvadesetog vijeka. Kod nas se ovaj književni žanr još uvijek smatra alternativnim, dok u svijetu postoje čitave biblioteke o pop kulturi. Izdavač opravdano smatra da i subverzivna metodologija, često zastupljena u ovakvim djelima »omogućava da se pređe granica dobrog ukusa, zarad vrhunskog zadovoljstva ovaploćenog u poročnom Bratstvu Pisca i Čitaoca«. Mini antologija četvorice pjesnika rock & rolla iz Mančestera jedan je od značajnijih izdavačkih poteza »Gradine« u posljednjih nekoliko godina.

Radi se, naime, o četvorici eminentnih rock pjesnika s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina: Mark E. Smith, John Cooper Clarke, Morrisey i Ian Curtis. Izbor iz njihovih najboljih pjesama čini ovu knjigu koju je izdavač nazvao »Mančesterski suicid«. Naslov knjige odnosi se, naravno, na sudbinski put i na velegrad u kojem su sva četvorica živjela. O autorima čiji je uticaj u grupama (naročito Curtisov u Joy Division i Morriseyev u The Smiths) bio nezaobilazan ne treba trošiti riječi: to su danas nezaobilazni putokazi svima koji iole pokušavaju tragati za smislom i značenjima što ih je pop kultura ponudila u ovom vijeku. Curtisov Joy Division obilježile su njegove pjesme, nešto kao što je Morrisonova lirika bila i ostala sinonim za The Doors. Njegove pjesme bile su vezivni elementi koji su muzici ove grupe davali mističan sjaj. U kasnijim radovima ostatka benda (poslije Curtisove smrti nazvanog New Order), i pored odlicnih muzičkih momenata, itekako se osjetio nedostatak stihova koji su njihovim pjesmama davali onu čudesnu snagu i moć. Mnogi poštovaoci Curtisove ličnosti i djela (a njih je zaista mnogo) njegovim samoubistvom maja 1980. godine označavaju kraj, tužnu završnicu donkihotovske bitke koju je tokom pola decenije vodio rock – protiv strave i mraka kuda se neminovno rušio dvadeseti vijek.

Morrisey je tokom osamdesetih sa The Smiths stekao status korifeja pop rocka te decenije, zadržavši u mnogome taj status i kao solo autor. Njegove pjesme kritika je često označavala kao »urbane balade«. Dominantan motiv je, kako je Picasso govorio, ta teška »usamljenost čovjeka dvadesetog vijeka«. Inače, Morrisey je poznat i kao jedan od najvećih erudita u istoriji popularne muzike. Sve ploče koje je on radio sa The Smiths, kao i njegovi solo albumi, otkrivaju ličnost nevjerovatne načitanosti. Smatra se jednim od najboljih poznavalaca savremene engleske književnosti.

John Cooper Clarke i Mark E. Smith su manje poznati na ovim prostorima. Clarke u Britaniji važi za jednog od najizrazitijih predstavnika punk poezije (»Leonard Cohen punka«), dok je Mark E. Smith nešto poznatiji našoj publici, prije svega preko kultnog benda osamdesetih The Fall. Svoj četvorici je zajedničko to da su živjeli na pragu dekadentnih osamdesetih godina, pa je i njihova poezija dobrim dijelom u duhu tog vremena. Ono što, na žalost, smeta ovoj knjizi, jeste dosta površan prevod stihova. To se naročito odnosi na pjesme Iana Curtisa, čija je poezija i semantički i misaono složena, te samim tim nimalo jednostavna za prevod. Stoga je možda najbolje bilo objaviti paralelno u ovoj knjizi i tekstove engleskih originala. Što se ostalih autora tiče, najpravovjerniji je prevod pjesama John Cooper Clarkea. To doduše i ne čudi, jer je punk po svom opredjeljenju egzaktan i jednostavan, tako da ni tekstovi punk pjesama nemaju neku posebnu simbolističku dimenziju, što naravno ne znači da nemaju i svoj sadržaj i poetiku.

Knjiga »Mančesterski suicid« više je »knjiga otkrića«, nego knjiga utilitarne građe. Ovakve knjige su prava rijetkost na ovdašnjem tržištu, što im upravo i daje poseban značaj. Ovo može biti i šansa domaćim izdavačima da se više pozabave ovom vrstom literature, istovremeno skidajući kod nas još uvijek uvriježene tabue o »elitnoj« i »petparačkoj« književnosti.

Brano Koćalo

Vrući psi

sparkystreet — Thu, 02 Dec 2010 19:26:06 +0000

Ima ih svuda. Po ulicama, prodavnicama, bolnicama, firmama, gradovima i selima, u skupim i jeftinim autima, u kafićima. Prepoznaćete ih na raznim šalterima, ima ih po akademijama, fakultetima, u rektoratima, dekanatima, u raznim kombinatima i u raznim derivatima. Imaju kosu, kožu, uši, nos, lice. Skoro su isti kao ljudi. Bogati ili siromašni, pripadnost i odanost ideji brzog profita i beskompromisnog uspjeha jedina im je religija. U skupim odijelima ili u prosjačkim krpama, sasvim je nebitno – njihov um radi na jednakim frekvencijama. Ima ih na gomile, ima ih baš u ogromnim količinama. Od iste su vrste njihovi bogati i siromašni, stvar je samo u tome što ovi posljednji bespogovornom poslušnošću ovim prvim, žele da budu zaštićeni i sigurni u blaženoj moći novca. Svi oni znaju da razmišljaju, čine, jedu, piju, seksaju se, uživaju poroke, troše novac i vrijeme ili gladuju, mrdaju očima i ušima, neki put čak i nešto čitaju. Kad je sezona, jedni idu u lov na divlje patke ili vukove, drugi idu da pripreme kožu za sunčanje, raspituju se za najbolje prekomorske destinacije, prelistavaju modne časopise u potrazi za pravim stvarima, treći sjede doma jer nemaju para te sezone nizašta… U međuvremenu svi oni zajedno tračaju (ubija ih neorganska dosada), ili tamo-ovamo trčkaraju obavljajući mnoge korisne posliće. Kao što je npr. odlazak na nevidljivi posao i obavljanje tog istog nevidljivog posla. Oni što rade konkretne poslove više pate jer im je teže, tako da ovi što obavljaju nevidljive poslove ispadaju pametniji, a slučajno su i bogatiji. Ali u istom su sosu i jedni i drugi. I jedni i drugi primaju plate i razne honorare. Novac ih miri i ujedinjuje. Mnogo liče na ljude, skoro su isti – zamalo isti, skoro u dlaku. Uskoro, možda vrlo uskoro, razlike će biti zanemarljive između ljudi i njih. Jer čitaju oni i neke fine knjige (ima i takvih, što da ne), filozofiju, bitnike, alhemičare i anarhiste (pa da, žele o svemu da znaju, kako tvrde), ekonomiju, istoriju, „kako biti mudar u deset koraka“, „kako biti voljen na stopedeset načina“, onda razne magazine o zdravlju i pažnji prema sebi i bližnjima. Nekad i boluju, pišu poeziju, imaju emocije, tužni su ponekad, tako bar govore. Brine ih život i budućnost planete, jede ih svakodnevica, onako filozofski. Prepričavaju tv emisije. Ma baš su slični ljudima, skoro u detalj. Pa ko su oni onda?
Oni su čovjekolike viršle.
Te ljudolike viršle (u literaturi ćete naći i termin: hrenovke; ne zna im se latinski naziv, još im se utvrđuje porijeklo) imaju atribute ljudskog, one uvijek imaju šta da kažu i o kome da misle. Jednako su rođene kao ljudi, vakcinisane, pažene da porastu. Uvjerene su da su izabrane i da imaju plemenito porijeklo, stoga vjeruju da im je uspjeh u životu predodređen. Ali još nije naučno utvrđeno kako su ovi ljudi-viršle izbili u prvi plan i preuzeli primat od običnih ljudi.
Takođe su grešni kao i obični ljudi, tu i nema razlike. Jedino što ljudi-viršle ne poznaju pojmove savjesti i odgovornosti. Oni su humanoidna bića koja treniraju prezir prema emotivno-moralnom sklopu ličnosti. Nepravdu osjećaju onoliko koliko osjećaju npr. ukus poslastica koje halapljivo žderu – malo, dok im ne prođe kroz probavni trakt, ili onoliko koliko im treba za sopstvene potrebe. Imaju istančan osjećaj za istinu: odmah prepoznaju da li imate novca i da li ste im u tom smislu interesantni. Novac ostaje njihova opsesivna tema i ključ svih njihovih razmišljanja. Isto tako uživaju da voze skupa kola (oni koji imaju pare), prave medije, vode politiku, učestvuju u vladama i u skupštinama, u raznim odborima, u nevladinim organizacijama i svakakvim upravnim tijelima. Kao i u umjetnosti, kao i u nauci, kao i u javnom životu, normalno – svuda žele da ostave svoj trag.
Kad se namažu uljem od avokada i sunčaju se na plaži – nemojte ih dirati! Od nerviranja dobiju bore, koje kasnije jedva uklone, skupocjenim zahvatom. Čovjekolike viršle ne vole da slušaju loše vijesti, uopšte ne vole mrak. Mada, da čudo bude, nekako ga ipak osjećaju. To smatraju svojom velikom manom, pošto to otkriva tragove primitivne ljudskosti u njima. Ali to pogađa samo neke čovjekolike stvorove, naravno manji dio njih. Gledajte, ni sve viršle, pa ni svi ljudi-viršle, nijesu fabrički isti, mada to tako djeluje. Oni inače vole svijet u ružičastom, oni su pozitivni, po prirodi opušteni i optimistični. Ipak, te čovječije viršle često lako prokuvaju, na vrlo niskoj tački ključanja. Nije utvrđeno da li što inače osjećaju, kakav im je intimni emotivni život. Mada, postoje indicije da im nervi aktivno rade.
Viršle-ljudi jedu najmanje triput dnevno. Ako preskoče poneki obrok, to naravno nije zato što im je ponestalo hrane ili novca, već zato što je to zdravo s vremena na vrijeme. Preskakanje jednog obroka održava kondiciju i gipkost njihovih finih viršlastih mišića. Širi im to horizonte, još više obogaćuje njihov ionako prebogat duh i vodi ih ka novim pobjedama i saznanjima.
Istina je, kažu njihovi zvanični pjesnici, nekreativna kučka. Viršle-ljudi preziru banalnu stvarnost i kukumavčenje nezadovljnih koji se ne uklapaju u njihov stil života. Oni će vam zato radije reći do kog stepena osunčana guza je ove godine – in, a koja frizura, i zašto, je potpuno – out. Čak i u doba gladi i nezaposlenosti, čovjekolike viršle više brinu o ljepoti, nego o tom primitivnom instinktu (glad) koji mnogi obični ljudi još uvijek imaju. I zbog toga su jako plemeniti ti ljudoliki stvorovi, šalju poruku da će projektovana ljepota tijela i opuštena nezainteresovanost organa za logičko razmišljanje – spasiti svijet; da treba biti sebičan i odan vrijednostima poretka, kako biste i vi mogli, uz malo napora, možda jednog dana biti pozitivan milioner. Jer nije ni njima lako, mada se možda nekim ljudima tako čini. Ljudi-viršle ulažu ogromne napore da svoju filozofiju učine još uspješnijom, kako bi na kraju misije i ono malo ljudi koji su preostali među njima pretvorili u – instant viršle.
Čovjekolike viršle sa televizije posebno su zanimljive. Na televiziji je dozvoljeno mišljenje, ali samo onda kad nije nesvarljivo i ne kvari nečiji apetit. One će vam na televiziji neprestano govoriti o pravim preparatima za vašu njegu: vaša kosa treba ovo, vaši nokti traže ono… Znači da ljudi-viršle (posebno ovi sa medija) fanatično zastupaju higijenu i zdrav život. Čak i u vrijeme najezde skakavaca napolju, koji jedu sve odreda, na televiziji nećete čuti te odvratne stvari. Jer, ne zaboravite to nikako, ljudi-viršle ne vole loše vijesti! A posebno ne vole ozbiljne, pa još katastrofične informacije, smatrajući ih opasnim i po same sebe i po budućnost poretka svemira.
Evo jedan takav medijski primjer: funkcioner mister Viršla iznenada je opljačkan na ulici pred više stotina svjedoka, od strane nepoznatih napadača, od kojih je jedan G. M. (ime može biti poznato redakciji ali ne i vama, uostalom – što vas se tiče), a napadači su uspješno pobjegli sa mjesta događaja. Novinar mister Novinar u narednih sedam do osam brojeva novina će opisati taj zločin, tako što će na primjer dodati detalj: bio je tu još neko u crvenom džemperu. Pa onda: prodavačici iz obližnje trafike ispala je žvaka iz usta dok je to gledala, pa se ničeg ne sjeća itd. Čovjekolike viršle njeguju duh površnih informacija, jer je za njih površina osnov svake ljepote i uspjeha. Opet, čovjekolike viršle i njihovi mediji ne vole tu mučnu, odvratnu stvarnost, ona zato skoro da i ne postoji, a da ne bi postojala uopšte, potrebno je da svi uporno, a naročito obični ljudi, što više gledaju i čitaju viršla-medije. Najveći broj viršla-gledalaca televizije osnovano sumnja da se napolju uopšte išta ružno može desiti. Viršlizam će uskoro promijeniti vaš život, kažu njihovi analitičari. Manje znaš - više imaš, stara je njihova deviza. Ili: manje sumnjaš – više vrijediš. Tako mediji koje prave ljudi-viršle uspješno učestvuju u kolektivnoj harmoniji na putu prema konačnom progresu.
Zašto ti humanoidi podsjećaju na viršle? Viršlu kao hranu jedu sve nacije, vjere, religijske grupe i političke partije. Gotovo u svim krajevima ove planete. Izuzeci su ono nešto malo zadrtih vegetarijanaca i sličnih fanatika ili divljaka, ali oni su ionako minorni, bilo gdje da odete. To je ukusna i zdrava hrana, koja se sasvim brzo servira na vašem stolu. Priprema je ekspresna, čin konzumacije brz i efikasan. Tako da se vrlo brzo nakon obroka vraćate biznisu ili finoj dokolici. Zato vjerovatno i ljudi-viršle uspijevaju kao dobar čovjekoliki model na svim meridijanima – nude najbolju, najbržu i najukusniju hranu, jeftinu za proizvodnju i održavanje, a sasvim dovoljnu za preživljavanje. Mudrost čovjeka-viršle može se svesti u jednu krucijalnu maksimu: nije bogat onaj ko umije da štedi, već onaj koji ne umije da razmišlja.
Devastirana priroda ne tiče ih se mnogo, postoje farme i industrija koje mnogo brže izbace proizvode nego što to radi spora i neukusna priroda. Održavanje prirode i društva prepušteno je viršla-ljudima u posebnim uniformama. Sve su humanoidne viršle inače uniformisane, ali ova podvrsta koristi posebne uniforme, jer su njima namijenjeni posebni zadaci. Ovi uniform-ljudi-viršle između ostalog su zaduženi da trava pravilno raste, hrana stiže na vrijeme, a rijetki socijalni protesti građana budu svedeni na nivo performansa šačice zaluđenika. Ako baš nekima i prijaju performansi, ljudi-viršle uvijek mogu napraviti bolji, skuplji i spektakularniji, tako da će brzo zasjeniti početnu ideju. Sve to na opštu radost i sreću mnogobrojne i objektivne čovjekolike publike. Ljudi-viršle u uniformama podstiču bacanje smeća u prirodu, kako bi se pravile profitabilne akcije kobajagi-čišćenja okoliša. To ide ovako: napravi se kao ekološki projekt, traže pare od nekog naivnog finansijera, pokupi se par plastičnih bočica iz šume (plus se fotografišu, da donator vidi taj podvig) i – gotova stvar. Pare u džep, ništa lakše. Jedini napor čovjeka-viršle je bio da odglumi ekologa, kao što je vjerovatno jedini napor donatora bio da odglumi zabrinutog finansijera kome je stalo do očuvanja nekakve prirode. Čudni su putevi novca koji se troši u globalnom viršlizmu! Ali tako vlada prirodna harmonija između ovih viršloida, ostatka društva i tokova novca, a nije ni dosadno! Uostalom, dosadu su izmislili ljudi, a ne čovjekolike viršle. One samo sprovode ono što su ljudi nekad davno smislili.
Profit i biznis, to su ključne njihove riječi, praktično njihova kapitalna filozofija. Zlobni ljudi, oni nesretnici koji samo nešto misle i kritikuju i time su uvreda za sistem, napadaju ih da je to ustvari običan lopovluk i prevara. Ali za to nemaju nikakvih dokaza! A i da imaju, što ima veze – čovjekolikih viršli ima više i neće se njima ljudi miješati u poslove. Zato izgleda da popularnost ovih viršla-ljudi među običnim ljudima postaje sve veća i zato mnogi ljudi hrle da se učlane u KLJUČV (Klub Ljubitelja Uspješnih Čovjekolikih Viršli), kako bi im preostali dani na zemlji prošli što brže i što lakše. A za što ljepše – samo ako budu uporni i požrtvovani.
Univerzitetski profesor na univerzitetu Viršla Union, učeni i cijenjeni mister Profesor, jednom je izjavio: neće se nama neznalice miješati u posao! Mister Profesor je tu mislio na Ljude, tj. one koji ne znaju ništa o tehnologiji proizvodnje viršli na univerzitetima. A tek o procesu pakovanja, tu bi tek imao svašta da im kaže. Glupi su ljudi, naznalice totalne.
Toliko o viršlama i o ljudima. Pazite na ishranu i čuvajte želudac.

Crossroads (1986.)

sparkystreet — Wed, 17 Nov 2010 18:22:43 +0000

Robert Johnson (08. 05. 1911-1912? – 16. 08. 1938.) je jedan od onih nezaobilaznih toposa kada se govori o geografiji blues muzike ili pop kulture uopšte. Legenda o “đavoljem gitaristi” koji je sklopio pakt sa izaslanikom Nečastivog lično, jedne večeri na Raskršću (Crossroads), kako bi postao najveći gitarist u istoriji ove muzike – do danas okupira mnoge muzičare koji slijede njegovo djelo, ali inspiriše i ostale umjetnike, različitih preokupacija. Rock and Roll je nastao iz blues muzike, ispisivao je na svojim pločama Eric Clapton, jedan od Johnsonovih najvjernijih sljedbenika, smatrajući Johnsona najvećim blues pjevačem koji je ikad živio; italijanski strip autor Mauro Boselli napisao je epizodu izuzetnog autorskog serijala Dampyr po motivima iz legende o ukletom gitaristi iz Delte Misisipija; a Walter Hill, jedan od onih kultnih američkih režisera Novog Holivuda je 1986. snimio Raskršće (Crossroads), film tek reflektivno baziran na mitu o mladom crnačkom muzičaru koji jedne večeri, tačno u ponoć, potpisuje pakt sa Đavolom kao cijenu koju svaki blues muzičar plaća, ukoliko želi postići besmrtnu slavu – aludirajući upravo na rasprostranjenu legendu o Robertu Johnsonu. Iste te godine, 1986, Robert Johnson i njegova zaostavština uvršteni su u, sad već čuveni, Rock and Roll hol slavnih (RnR Hall of Fame).
Scenarist filma, John Fusco je -kao lajt motiv u priči – pošao od još jedne misterije koja kruži oko djela Roberta Johnsona: da li je postojala famozna 30-ta pjesma? Naime, iz muzičareve zaostavštine sačuvano je svega 29 pjesama, pa Fusco, posluživši se obiljem kontraverzi i misterija koje inače obavijaju Johnsonovu biografiju, koristi motiv traganja za izgubljenim djelom (komadićem koji nedostaje), koje upotrebljava kao duh pokretač svojim junacima.
Mladi Eugene (igra ga Ralph Macchio), gitaristički viruoz i student klasične gitare iz New Yorka opsjednut je blues muzikom, posebno djelom Roberta Johnsona i njegovom tehnikom sviranja. Pasionirano proučavajući Johnsona i njegovu biografiju, on otkriva da među stanarima u jednom Gerontološkom domu u Njujorku živi i čuveni Willie Brown (Joe Seneca), alias Blind Dog. Eugene odlučuje da se zaposli kao čistač u pomenutom domu, jer je to jedini način da stupi u kontakt sa mrzovoljnim starcem, koji odbija kontakte sa ljudima izvana. Nakon izvjesnih peripetija, Willie Brown, inače usnoharmonikaš, i Eugene postaju prijatelji i mladić mu pomaže da pobjegne iz Doma, kako bi njih dvojica napravili karijeru u Mississippiju – kao Blind Dog (Willie) i Lightning Boy (Eugene) ! To je skraćeni sinopsis ove on-the-road priče, za koju je muziku, inače, potpisao Ry Cooder (u novije vrijeme, široj publici poznatiji kao producent kultnog albuma Buena Vista Social Club, kao i protagonist istoimenog filma Wima Wendersa). Naravno, ovdje ipak treba napomenuti da su pomenuti likovi plod mašte. Cooderov muzički stil, inače, savršeno se uklopio u Hillov filmski izraz, s obzirom na to da je ovo bio drugi projekt u kojem su njih dvojica sarađivali – prvi je western Jahači na duge staze (The Long Riders, 1980.).
Delta Miisisipija je za američke crne muzičare epohe bluesa isto što i Greenwich Village za bijele: sveto mjesto, mjesto odakle je sve počelo ( ili bar odakle je počelo sve ono što je danas poznato kao Zapadna popularna muzika nakon Drugog svjetskog rata). Delta je mjesto koje je esencija crnačke muzike (posebno bluesa i gospela) u Americi. Blues kao primordijalni krik crnog čovjeka, kao njegov vapaj za slobodom. Ili: Blues nije ništa drugo nego kada se dobar čovjek osjeća tužno…, kaže nam Blind Dog u jednoj replici u filmu. I odmah dodaje: … razmišljajući o ženi s kojom je nekada bio! I zaista, taj svedeni, iskreni zvuk blues muzičara, koji priča o običnim sudbinama ljudi iz svakodnevnog života, kao da je motivisao i Waltera Hilla: surovo je dolje na jugu, tamo gdje je rođen blues, ljudi su surovi i zato je nemoguće ispričati uspjelu filmsku blues priču efektnim poentiranjem na političku (ili rasnu) korektnost, jer takva priča prosto ne bi imala težinu, niti istinitost. U tome je jedan od kvaliteta ovog filma. Blues je u slobodnom prevodu tuga, i to posebna tuga ljudi koji su ostali da žive u kraju u kom je đavo došao po svoje. Taj đavo je, u ovom slučaju, Legba, pra-afričko mitološko biće koje donosi zlo ljudima, pod krinkom dobrote – dakle paganski ekvivalent Satane u hrišćanstvu. Hill, međutim, u priču uvodi humor, kao antipod melanholiji i potencijalno mračnoj poruci ovog filma. U grotesknoj završnici, u kojoj se Lightning Boy Eugene i Legbin favorit, Jack Butler (igra ga poznati rock gitarist Steve Vai), takmiče u sviranju gitare – pobjeđuje, ipak, Lightning Boy! Principi ovog “takmičenja” sastoje se u posebnim kriterijima: koji od dvojice gitarista je brži, izdržljiviji i energičniji (sic!), čime se Walter Hill iskreno nasmijao svemu onom što se, (i) u naše vrijeme, pokušava cijeniti kao neprolazni kvalitet: tehničkom, a ne estetskom, kreativnom umijeću. I time napravio izvrstan hommage Robertu Johnsonu i neprolaznoj vrijednosti njegove muzike…
Brano Koćalo

Benzinski konji

sparkystreet — Fri, 12 Mar 2010 14:27:38 +0000

od Sparklehorse

Cvjetove zla

Ostavila si mi pred vratima

Stavio sam ih u polomljenu čašu

I osjetio sopstvenu krv

Da tvoja kosa izgleda divno danas

Benzinski konji će nas odnijeti

Oni grabe dalje

Sa vatrenim grivama

I trbusima punim časovnika

Četiri tone

Gluvi i nijemi

Mi jadni stari božji psi

Da tvoja kosa miriše suncem danas

Benzinski konji će nas odnijeti

(prevod: sparky)